Ljubavni tarot

Povijest Tarota

Otkriti pravo podrijetlo Tarota gotovo je nemoguće. Prati se njegov postanak kao i ostalih karata, sve do vremena starih Egipćana, zbog stanovite analogije između  Velikih Arkana i hijeroglifa.

Drugi su opet primijetili velike sličnosti s orijentalnim igrama. Ali najvjerojatnije je da ono potječe iz srednjega vijeka, u uskom odnosu s tehnikama umjetnosti pamćenja, iako je kasnije dobio izrazitiju hermetičku primjenu tek u doba renesanse. Nažalost, ne znamo ni to da li su Velike arkane i Male arkane bile stvorene odvojeno i zatim ujedinjene u jedan jedini svežanj ili su izravno bile izmišljene kao isti svežanj. Koliko god nam je to moguće, nastojat ćemo dati jednu vjerojatnu pretpostavku o podrijetlu Tarota, pokazati njegov kronološki  razvoj do današnjih dana (poglavlje “Kratka kronologija Tarota na Zapadu”). Iako je suvremena književnost puna knjiga o Tarotu, podaci koji se odnose na njegovo podrijetlo jesu djelomični, ako se isključe fantastične hipoteze nekih okultista. Pretpostavka o ciganskome podrijetlu Tarota, koja bi na prvi pogled mogla izgledati vjerodostojna, sada je malo vjerojatna ako imamo na umu dokumente Inkvizicije o procesima protiv Cigana: iako su osuđivani zbog akticiranja vještina divinacije, nikada nisu spomenute karte.

Čisto proricateljska upotreba Tarota pojavljuje se tek krajem XVIII. stoljeća. Jedan od prvih koji je dao pretpostavku koja bi bar donekle bila “znanstvena” jeste Court de Gebelin. U djelu “Primitivni svijet” (Le Monde primitif, 1781.) dao zanimljivu argumentaciju u korist egipatskoga podrijetla tarota. Gebelin je tvrdio da su Velike arkane bile ostaci jedne drevne egipatske knjige “Knjige Thotha” koji su spaseni iz požara koji je uništio hramove. Tarot bi time bio svojevrsna alegorija egipatske religije u hijeroglifskim znakovima i u isto vrijeme knjiga o stvaranju svijeta, polazeći od Thotha.  Ova izgubljena knjiga zatim bila donesena u Europu od strane Cigana koji, prema Courtu de Gebelinu, i nisu drugo nego jedno pleme starih Egipćana. On je smatrao da je tako riješio pitanje podrijetla putem sugestivne i ezoterički privlačne pretpostavke. U stvari, gotovo sve pseudopovijesne činjenice temelje se na Gebelinovu svjedočenju njega možemo smatrati izvornim zakonodavicem koji je dao ograničenost čitavoj materiji, dajući joj potpunost i strogoću. Svi kasniji tekstovi, čak i ako se nisu međusobno potpuno podudarali, služili su se Gebelinovim natuknicama da bi izgradili svoje pretpostavke. Njegovo nastojanje, iako nedokazano, toliko je zavjetovalo umove sljedbenika da je bilo promijenjeno u povijesno dokazanu činjenicu. Zanimljiva je, međutim, priča o Etteilli (datumi rođenja i smrti su međusobno nepodudarni; sigurnoje živio u periodu od prve polovice XVIII. stoljeća do kraja stoljeća) to jest Jeanu-Francoisu Alliettu kojega je većina smatrala frizerom-pogađačem”. Ovaj podatak, kojega mnogi prihvaćaju bez kritičkog duha i kojije negativno utjecao na mišljenje o njegovim metodama, bio je lažno izmišljen od strane njegovih neprijatelja. Njegova slava izazivala je zavist neprijateljstva do to mjere da je, da bi ih se potkopalo, proširena glasina da je on bio proizvođač perika koji je pronašao svoj pravi put u kartomantiji. U stvari, ta tvrdnja je proizašla iz slobodne igre riječi u vezi s jednim stanom u kojemu je živio. U Parizu, u ulici Chantre, nalazila se zgrada koju su zvali “kuća proizvođača perika” i on je stanovao na trećemu katu.  Etteilla je neobičan tip kartomanta, ali sigurno nije bio nesposoban kakvim su ga često nastojali predstaviti, u stvari, bio je profesor matematike i to se opaža među recima njegovih knjiga. U djelu “Etteilla ili način da se ostvarimo putem igre kartama” (Etteilla, ou la maniere de se recreer avec un jeu de cartes, 1770.) daje pravila kako igrati Tarot. Iako je očito slijedio samo vlastite teorije, mnoge natuknice nam pomažu da shvatimo kasniji razvoj igre. I mnogi njegovi kritičari, za to ni sami nisu znali, na kraju su se koristili njegovim tehnikama.

On je smatrao da različita značenja ovise o brojnim uzajamnim faktorima, o imenu karte, o njezinom eventualnom nadimku, o broju, o sekvenci  (fr. coup) to jest, u ovom posljednjem slučaju, o potpunom tumačenju sekvence karata položenih na stolu u usporedbi s jednom novom sekvencom (contrecoup), o zajedničkome tumačenju figura (ensembe), o pomicanju karata (releve), o pretpostavljanju nepostojećih istina (neant).

Osim toga, razlikovao je i je li karta uspravna ili preokrenuta. Polazeći od belinovih proizvoljnih pretpostavki, napisao je knjigu Način da se obnovimo putem igre kartama zvanima Tarot (1783.),koju je, međutim, nazvao upadljivijim naslovom Egipatska kartomantija ili Tarot.

Izbor karata

Najvažnije je znati odabrati pravi komplet karata.

Trenutno na tržištu  imamo više vrsta karata nego što ima ljudi koji tumače tarot.

Komplete možemo svrstati u dvije kategorije: tradicionalne i mistične.

Tradicionalne sve izgledaju kao da ih je nacrtalo sedmogodišnje dijete. Imena na kartama redovito su napisana na francuskom (ili nekom drugom stranom jeziku),a karte sadržavaju malo znakova koji bi mogli pomoći pri tumačenju.

Mistični kompleti predivno su oslikani lijepim bojama pomoću nove,radikalne simbolike objavljenog vidovnjaku u nekom zabitom kraju.

Prije nego se fizički približimo Tarotu,potrebno je osloboditi um od slijedećih predrasuda koje su često dovele na stranputicu ili čak potpuno udaljile one koji su u Tarotu tražili nešto više od običnog otvaranja i čitanja kartama.

POTPUNO JE NETOČNO DA SE MORAJU UPOTREBLJAVATI SAMO VELIKE ARKANE, DA SU POJEDINOSTI BITNE I NEZAOBILAZNE, DA SU BOJE ODLUČUJUĆE U PROCJENJIVANJU, DA TRADIICIONALNOST OVISI O UGODNOSTI DIZAJNA,DA SU RITUALI OPERATIVNO NEZAOBILAZNI, DA KARTE IMAJU USALJENO I NEPROMJENLJIVO ZNAČENJE,DA PODRIJETLO TREBA TRAŽITI U DALEKOJ PROŠLOSTI, DA JE IGRA TAROTA ISKLJUČIVO SISTEM DIVINACIJE, DA JE TAROT MONOPOL KARTOMANATA, TE DA JE TAROT SAMO IGRA KARTAMA.